Među ljudima
Tražila sam ljude u jednom velikom gradu. Došla sam u njega bez da ikog poznajem, otvorena da upoznam i prosudim na osnovu iskustva. Tako najviše volim.
Tražila sam ljude u jednom velikom gradu. Došla sam u njega bez da ikog poznajem, otvorena da upoznam i prosudim na osnovu iskustva. Tako najviše volim.
Gošća na blogu: Ružica Karajović-Ibročić
Bila je zima, sedele smo na kafi i Ružica je rekla da na leto ide u Istanbul, sve je već rezervisala, idu mama, sestra i mamina prijateljica. Bila je vesela kada mi je to ispričala, ushićena što se ponovo vraća u grad koji voli, sa omiljenim ženama. I mene je obuzelo to njeno veselje, pa je pao dogovor da napiše utiske kad se vrati sa puta. Znala sam da će priča biti dobra, u Ružicinom stilu, ali nisam mogla znati da će mi probuditi toliku želju da se spremim i krenem put ovog obično-neobičnog grada. Fotografije su autorske, uglavnom njene, ali ima ih i par koji je napravila Danica Petrović. Ako ste se pitali gde biste mogli da otputujete, mislim da posle ovog teksta više nećete imati dilemu.
Koliko god imena nosio, ili dobijao, ovaj grad bi uvek mogao da ih ima još, i još… Sa koliko god ga epiteta i metafora opisivali, ovaj grad ih sve nadvisi, prevaziđe, obesmisli i nastavi da hita ka novim. Imam utisak da svi ljudi koji gaje pozitivne emocije prema Istanbulu prosto imaju neutoljivu želju da daju poseban pečat opisujući njegovo mnogostruko lice, neuhvatljivu prirodu i široku dušu. Upravo ovim tekstom i sama to pokušavam da uradim.
Fotografije: Tamara Miljević i Katarina Dajč
Često pomislim kako ne poznajem dovoljno svoje okruženje. I to je istina. Onda odlučim da bi trebalo više da obilazim mesta u Srbiji. Narod je rekao „moraš znati svoje da bi cenio i tuđe“. Narodne mudrosti si mi se često pokazale kao istinite, tako da sada u narod nikada ne sumnjam.
Da bi se stvorilo mesto potrebni su ljudi. Bez njih, mesto je samo prazan prostor. Ljudi daju mestu smisao preko svoje ideje, truda i posvećenosti.
U proteklih par meseci desila su mi se dva mesta. Čim sam ušla osetila sam da u njima postoji smisao, da su tu u okruženju, u pozadini, neki ljudi koji su uložili puno od sebe da ih ožive. Oba ova mesta su u Pešti i svako ima svoju priču.
Kad sam bila mala na porodičnim letovanjima smo živeli u žuto-narandžastoj kući, pokretnoj, na vrhu kola. Volela sam što sam se u nju penjala stepenicama, kao na krevet na sprat koji sam uvek priželjkivala da imam. Kuća je cela bila platnena, sa drvenim “podom” i mrežastim prozorima. Mirisala je čudno, za mene je to bio njen tipičan miris – mešavina drveta, metala i tavana na kojem je boravila tokom cele zime.