Souporaba, kakva čarobna reč
Fotografije: David Lotrič (Kaloop) i Slovenia Coworking
“Kako je divna ona terasa“, rekla sam Evi dok smo se vozile biciklima kroz Ljubljanu i kada sam ugledala predivnu terasu sa pogledom na Ljubljanicu – jednostavnu i čistu, sa jednom mrežom za ljuljanje između dva stuba. „Da, to je Ulajev stan“, rekla je Eva, tako jednostavno kao da je to najnormalnija stvar, da Ulaj živi tek tako u tom stanu od mnoštva stanova na svetu, pa u Evropi, pa u Sloveniji, pa u Ljubljani. „Čekaj, Marinin Ulaj?“ pitala sam zabezeknuta, još pod utiskom njihovog stiska ruke i suza koje su mi grunule na oči u sceni kada se Marina i Ulaj sretnu posle dugo vremena – prijatelji, ljubavnici, srodne, a nesuđene duše, koje će večito voleti jedno drugo, a nikada neće više biti zajedno. „Da, da, taj Ulaj, super je čovek, prepun ideja, radili smo i jedan projekat zajedno, odličan je“, rekla je Eva spontano i iskreno, kao da je to nešto što se svakodnevno svakome dešava. Fotku terase nećete videti jer se, od iznenađenja i instant bacanja u romantičarenje, nisam uopšte setila da fotografišem terasu, koju biste sada, znam, voleli da vidite. Ali možete pogledati još jednom susret Marine i Ulaja u muzeju MOMA, Njujork (pripremite maramice).
Od Eve sam naučila jednu super slovenačku reč – souporaba, što znači deljenje. I to je reč kojom opisujem Ljubljanu, ustvari ljude koji je čine. Za vreme koje sam tamo provela, a to je bio jedan ipo dan, naučila sam nešto što za ceo svoj život u mom rodnom gradu nisam – kako deliti i sarađivati i pritom napredovati i uživati u zajedništvu. Deljenje je moćna aktivnost i može se primeniti na sve – prostor, ideje, veštine, kao i na gotove proizvode i hranu. U čast ove vrline u Ljubljani postoji i „Dan Souporabe“, kada se okupe svi deljenju skloni i rade baš to – udružuju se i razmenjuju – hleb za papuče, tašnu za uslugu grafičkog dizajna, programiranje web sajta za majicu. Uče jedni od drugih i deljenjem postaju bogatiji. Baš dobro, zar ne?
A ljudi…e to je posebna priča. Za jedan radni dan sa Evom u Coworking Slovenia upoznala sam gomilu zanimljivih. Neki od njih preko radnog dana pišu raznorazne razvojne strategije da bi uveče bili glumci amateri, drugi su kulturolozi koji prave i internet platforme, a pritom su aktivisti oko pitanja napuštenih životinja, treći se bave senzornim i uličnim teatrom, pa dizajneri koji prave profi filmiće za prezentaciju svojih strava proizvoda na kickstarter-u, i mnogi drugi – stvaraoci, kreativci, sanjari, vizionari. Svi su oni Ljubljana koju ne može svako da vidi, ona koja diše, sarađuje, stvara i sama definiše svoj kreativni duh. Bez šminke i nameštanja da bi se svidela slučajnim ili namernim posetiocima. Takva je svaki dan, i svaka osoba je suština za sebe, sa svima možete satima razgovarati i istovremeno ploviti kroz nova saznanja, inspirisati se novim idejama, a osećati prisnost kao sa nekim koga već odavno poznajete.
Iako mi se već odavno smestila u srce, Ljubljana se posle ovog putovanja sada i fino u njemu ugnjezdila. I lepo nam je tako.
Ja nisam imala prilike da se tako družim sa Ljubljancima ali sam to kako si ih opisala, jako slično, doživela. Ne znam kak da ti opišem. Ono što sam ja mislila dok sam hodala njenim ulicama, ti si sada pretočila u reči:)
Divan, divan grad! Ne samo što je lep već ta njegova energija je posebna.
Jako ljepo Daksi pišeš <3
Hvala Daksi :* Jeste, Ljubljanci su super i drago mi je da sam se družila sa njima, to mi je puno značilo u upoznavanju grada. Ima neka dobra energija tamo, prosto te obuzme kad dođeš.
Ja sam valjda jedna od retkih koja je prilicno nezainteresovana za Marinu i njenu vrstu umetnosti, ali moram da priznam sa me je ovaj video dirnuo kada je kruzio Internetom. Ali me je zato Ljubljana oduvek privlacila, iako je jos uvek nisam posetila. I bas je nekako zamisljam kao sto si je ti opisala, i kao sto si je slikama predstavila. Kazu da puno podseca na Novi Sad…
Meni je film „Umetnik je prisutan“ odličan, kroz dobru režiju je prikazan Marinin život i koncept koji sledi i vidi se koliko je posvećena, a to je za pohvalu. A dok gledaš film i slušaš priču o njoj i Ulaju, o tom razumevanju, umetničkom i ličnom, o saradnji i zajedničkom životu, kada dođe scena da se ponovo sretnu za vreme Marininog performansa prosto sve emocije grunu napolje. Plakala sam onako baš 🙂
Ljubljanu planiraj obavezno, ja sam imala sreće da imam „domaćicu“ koja me je svuda vodila i upoznavala sa ljudima, ali mislim da će ti svakako biti super, prosto kod Ljubljane nema šta da omane 🙂
I da, podseća malo na fragmente Novog Sada iz perioda kada nije bio osakaćen, ali energija je skroz drugačija, videćeš.
Ajjjjjjjj, kako bih volela da vidim taj njegov balkon! Skroz sam ga zamislila!
Super pričica, sad mi se ide u Ljubljanu… Divno je kad se ima prilika da se vidi i doživi takva jedna, na prvi pogled skrivena, strana jednog grada.
Daaa, jako je lep, nevidljiv nekako ali ga prepoznaš oma. Daću ti uputstva kada budeš išla 😉
Trackbacks for this post