Naša kuća putujuća
Kad sam bila mala na porodičnim letovanjima smo živeli u žuto-narandžastoj kući, pokretnoj, na vrhu kola. Volela sam što sam se u nju penjala stepenicama, kao na krevet na sprat koji sam uvek priželjkivala da imam. Kuća je cela bila platnena, sa drvenim “podom” i mrežastim prozorima. Mirisala je čudno, za mene je to bio njen tipičan miris – mešavina drveta, metala i tavana na kojem je boravila tokom cele zime.
Ta naša kuća je ustvari šator, samo nije na zemlji nego na kolima i zbog toga je privlačila pažnju jer smo mi, njeni stanovnici, smešteni na visini, kao na osmatračnici. Prvo smo u šatoru spavali tata, mama i ja, a kada je došla Beka, tata je spavao na poljskom krevetu napolju, ispod dela našeg šatora koji ga je natkrivao. Kuhinja nam je bila na prednjoj haubi kola, a kuvalo se na malom rešou. I imali smo sve kao u pravoj domaćinskoj kuhinji – tanjire, escajg, posuđe, začine, krpe.
Kada smo hteli da idemo na izlete u druga mesta morali smo da sklanjamo celu kuhinju sa haube i sklapamo našu pokretnu kuću. Ali to je bilo lako i brzo, za nekoliko minuta smo bili spremni za pokret. Isto tako, kada bi nam dosadilo mesto na kojem se nalazimo, spakovali bismo se za jednako kratko vreme i zuuuum – odjurili dalje.
Pred početak pubertetske faze počelo me je bivati sramota što nemamo šator kao svi – klasičan, uboden u zemlju, stabilan, „normalan“. Mislila sam da smo neki izrodi i nisam se toliko radovala letovanjima kao kad sam bila mala. Virila sam u tuđe šatore i prikolice i divila se velikim stolovima, frižiderima, televizorima, ljubimcima i svačim što su ljudi nosili sa sobom na letovanje. Pitala sam tatu i mamu zašto mi nemamo takav šator ili prikolicu, a oni su uvek odgovarali da neće da se opterećuju sa puno stvari i da vole da brzo promene mesto kada im dosadi.
Tada ih nisam razumevala, kao ni mnogo puta kada su mi objašnjavali svoje životne stavove, netipične za vreme u kojem su počinjali svoj zajednički život. Sad znam da je taj šator simbol njihovog života – lagan, fleksibilan, skroman, sa prostorom ispred koji je neograničen, slobodan da prihvata nove ljude iskreno i srdačno. To je šator rasterećen od gomilanja nepotrebnih stvari, ali dovoljno intrigantan da skrene pažnju i prizove prolaznike da se zadrže, osmehnu i popiju kafu.
Moji roditelji nisu žurili da se venčaju, putovali su. Nisu žurili da pune kuću stvarima, punili su ih ljudima. Nisu se gurali da budu najbolji u poslu, njihova priznanja su sama stizala. Nisu kupovali apartmane i prikolice koji bi ih vezali za jedno mesto, zato su puni priča i poznanstava sa raznih strana. Voleli su da, kako oni kažu, sednu popodne i pijući kafu odluče da sutra otputuju negde, samo se spakuju na brzaka, montiraju šator i krenu. I kroz ceo život su sticali prijatelje, i to one prave, koji ostaju.
Sestra i ja smo odrasle, svako ide na letovanja sa svojim društvom. Roditelji imaju isti avanturistički duh da se spakuju i krenu negde na brzaka. Stara šator-kuća je već deset godina na tavanu, upakovana. Na proleće planiram da je ponovo raspakujem i proverim da li je promenila svoj miris kojeg se sećam. A možda se i uputim na svoje prolećno putovanje baš sa njim na vrhu svojih kola.
Diiiivno 🙂
Hvala Ruki :*
Ma znači, super mi se sviđa:)
Pedjance, kad se tebi svidja oma mi je srce na mestu 🙂
Meni oči pune suza od ljubavi!
Kako je sve sa dušom napisano…
Najlepši post do sada. Najlepši!
Daksi hvala, ti si moje <3
Jao Sunce moje, pa ovo je super! I Ljilja i Dragoslav i Beka i svi ste tu! Odlična priča :-*
Svi smo tu, familija cergara 🙂 Bilo je lepo stvarno, sada mi se ponovo javlja zelja za takvim putovanjima.
Predivan tekst. To su baš bila divna vremena.
Vala Milanche bila su, mada ja mislim da i ova vremena imaju nesto cega cemo se secati za deset, dvadeset godina i govoriti ‘e sto nam je tada bilo lepo’. Tako da u svakom vremenu treba uzivati jer je nase i zato je super 😉
Kakvo iskustvo! Verujem da si iz njega puno naucila, osetila, dozivela. I divno je sto ga cuvas u lepoj uspomeni, sto mu se opet vracas. Ko zna, mozda te sledece godine vidimo negde sa tim satorom „od gore“. Pored naseg koji ce takodje biti tako nekako „gore“ 🙂
Da, to su divna iskustva, bas mi je poceo nedostajati taj sator i radujem se da ga ponovo otpakujem. Hehe, mozda se i vidimo 🙂
Nesto prelepo! Bravo za tvoje roditelje sto su vam stvorili tako lepe uspomene i preneli tu divnu zivotnu filozofiju <3 Cista ljubav i sreca
Hvala Senka draga :*
Baš volim da pročitam tvoje tekstove, ali ovaj mi se posebno dopao, jer me je malo podsetio na moja letovanja sa porodicom, koja su se isto razlikovala od ostalih. I mi smo umeli da jedemo sa haube, zaustavljamo se na svakom lepom proplanku i istražujemo nova mesta 🙂 Nismo uistinu imali ovako sladak šator, ali ideja je fenomenalna!
Pa to je to, ja tek sada vrednujem lepotu svega i super mi je što je sve bilo tako rasterećeno i prirodno. Ja mislim da su i ta putovanja dosta uticala na naše živote i stavove koje danas imamo. Hvala ti na lepom komentaru 🙂
Volela bih da vidim nove fotke sa starom kućicom. To bi bilo lepo:)
Nadam se da će ih biti, ako kućicu nisu izjeli miševi 🙂
Pratim tvoje price, ali ova mi je bas posebna. 🙂 Pozelela sam da na neko sledece putovanje krenem sa nekom slicnom kucom na krovu automobila. 🙂
Baš mi je drago da te je priča o šatoru inspirisala, vidimo se možda negde i pozdravimo „sa visine“ 😉
divan, iskren post! 🙂
Hvala ti Jovanka Baštovanka 🙂 Oduševljena sam imenom, kao neki lik iz knjige 🙂
inspiracija u jednom dahu, takodje ti zelim da se otisnes u kampere ,jer tamo je ta atmosfera i da nam napises nastavak …. Prelepo iskustvo ,hvala sto si ga podelila sa nama.
Hvala puno, i ja se nadam da ću se uskoro otisnuti u kampere (opet) 🙂
Divan tekst! Kampiranje je jedno posebno iskustvo i oduvijek sam voljela kampirati, sa bakom i djedom, sa ekipom, a sad i sa svojom obitelji. Nadam se da ću tu ljubav prenijeti i na jedno malo biće koje je prvi puta ljetovalo sa tek napunjenih godinu dana i to baš u šatoru! Vrijeme je bilo grozno, a mi smo svejedno uživali! 🙂 M.
Divno, i mene su vodili na kampovanje sa manje od godinu dana 🙂 Zapamtiće malo biće, sigurna sam, sve to ostaje negde zabeleženo iako navodno tako mala deca ne pamte slike. Al osećanja su tu i to se računa 😉
Razumem te potpuno, razumem te onda kao klinku, a razumem te i sada kao veliku. Ja bih sada bila ponosna da imam taj čardak ni na nebu ni na zemlji i pravo da ti kažem, takav lagan život je za mene luksuz, bez fancy apartmana i vezivanja za obaveze i pravila, već kada si slobodan čovek – onda si srećan čovek. Divno, to su te boje, kupaći kostimi, atmosfera… 🙂
Život bez vezivanja za stvari je stvarno luksuz, i mislim da je postignuće takvog života danas jednako umetnosti. Čardak je tu, da podseća i mami na nove avanture. A boje su baš te, jugoslovenske 🙂
Meni ovakva prica natjera suze u oci, pa poslije o procitanom razmisljam satima. Nedostaju mi sva ta bezbrizna putovanja, mama i tata u paru i neke zajednicke avanture. Hvala ti sto si me vratila u neke lijepe dane.
Zagrljaj.
Draga Danka, i ja sam imala tako neki osećaj dok sam pisala tekst. Isto mi nedostaju sva ta putovanja i sada vidim njihovu pravu vrednost. Koliko sam u svojim dvadesetim želela da budem samostalna i dalje od roditelja, sada mi je nekako opet super da putujemo negde zajedno. Ok, ne baš na letovanje od deset dana, ali izleti i kraća putovanja mi baš prijaju u porodičnom krugu 🙂
Nikad nisam vidjela ovakvo nešto. Ni kuću, a bome ni blog post! Predivno Ivana, kao da sam putovala s tobom 😉
Hvala Ivana :*
Vratila si me kroz vreme. Divno, divno, divno!
Hvala 🙂
Letovanja u detinjstvu sam provela u hotelima ali vrlo kratko posle udaje krenuli smo da kampujemo. Dve godine smo bili u oficijelnom kampu u Grčkoj a onda sam rekla ako uz ovoliko dreke i galame treba da letujem onda ćao. Sva sreća da smo na trećem prstu halkidikija otkrili Uranopolis i mnoštvo malih zaliva u kome su letovali uglavnom francuzi i italikani. Na divlje smo kampovali i tako 20 godina. Bez struje i vode ali sa daskom za jedrenje.
Kad su došle devedesete, često smo sa decom, umotani u ćebad u hladnom stanu, sedeli i pričali o raznim dogodovštinama sa letovanja i zimovanja. I dan danas se rado sećamo i pričamo unuku razne dogodovštine.
Mnogo mi se sviđa priča tvojih roditelja. Srećna sam što smo našoj deci ostavili tako lepe uspomene.
Jao Vesna što biste se vi našli u priči sa mojim roditeljima 🙂 I oni su voleli divlje plaže, a ovaj šator je kao stvoren za njih. I mi često pričamo dogodovštine sa letovanja i gledamo fotke. Stvarno volim što su mi roditelji ostavili ovakve uspomene (a i vaša deca sigurno).
Trackbacks for this post