Kad se sve složi
Fotografije: Predrag Stanković i Jelena JurešaDesilo se spontano, oni su pitali “Idemo?”, a mi odgovorili “Idemo”.
Kliknulo je u prvoj minuti, nepoznati ljudi su se sreli. Desio se momenat prepoznavanja već nakon prve rečenice. I nakon toga je sve išlo kao da se dugo poznajemo i svake godine idemo na zajednička putovanja.
Tako upoznati i prepoznati vozili smo se ka Fruškoj gori, pa dalje ka hrvatskoj granici, išli smo prvo do Jasenovca, zatim do Kulen Vakufa i Bihaća u Bosni. Iako ohrabreni novim poznanstvom i dobrim osećajem što se uklapamo javio se i osećaj neizvesnosti, one fine, pozitivne zbog novog, ali i neke dublje, strepnjom obojene – išli smo na mesta velikih događaja, ratnih, iz ne baš davno prohujalih vremena. Iako je bilo leto i sunce je dobro upeklo, plus bilo je vreme putovanja, a usput smo još imali kiflice u plastičnoj posudi, mesta koja je trebalo da posetimo nosila su neku senku prošlosti. Nije nam se činila velikom ta senka, ali je bila dovoljna da stvori neizvesnost i neko neodređeno osećanje gde se sve izmešalo, ushićenje, putna groznica, radost, iščekivanje, i prisećanje na izveštaje iz ratnih zona tokom devedesetih.
Posebnu notu ovom putu davala je svrha – išli smo da otkrivamo prirodu i gradove kao mesta nečijeg porekla. Sve je imalo značenje, posmatrano kroz prizmu Mire i Jelenine priče o delu sefardske porodice Perera, njihovom životu u Bosni, stradanju u Jasenovcu i potomcima u Beogradu i Novom Sadu. Imali smo misiju.
Mira je majka Jeleninog supruga Gorana, nje nema već dvadesetak godina i Jelena je nikada nije lično upoznala. Ali ju je ipak upoznala iz priča i sa fotografija, kao i iz nagoveštaja bliskog odnosa koji je Goran imao sa majkom. Dve godine je istraživala i prikupljala sećanja drugih na nju, i gradila priču koju je u svom radu postavila naspram prirode, suprotstavljajući ljudske sudbine njenoj monumentalnosti i trajanju. Priroda nasuprot ljudskim životima nastavlja da postoji u svojoj uvek istoj lepoti i raskoši, dok su životne priče samo prolazni, sitni tragovi, i koliko se nekada mogu činiti važnim i velikim, ipak su samo sekunde u celokupnom istorijskom postojanju.
Na ovom putovanju sam se najbliže upoznala sa nastajanjem jednog umetničkog dela. Videla sam koliko je potrebno rada, posvećenosti, ulaganja, truda, razmišljanja, priče i planiranja da bi se napravio izbor od par fotografija ili video rad od nekoliko minuta.Uživala sam što sam bila posmatrač ovog procesa jednako koliko sam uživala u društvu Jelene i Gorana, posvećenih, interesantnih ljudi koji kroz razne situacije pričaju svoju životnu priču. Suština njihovog funkcionisanja je u međusobnom razumevanju i planiranju života. Tu je logika vrlo jasna, dogovor je važan kao i cilj kojem zajedno streme. Oni su jedni od mojih prijatelja sa kojima sam shvatila da je umetnost suštinska potreba da se izrazi stav o svetu, da se ispitaju neke teme i predstave na različite načine. Mi ostali diskutujemo, oni slikaju. Mi negodujemo o stvarima koje nas muče, oni naprave video rad. Mi smo tužni, oni tugu pretvore u umetničko delo koje preispituje tu tugu i pomaže nam da shvatimo da su stvari poput tuge i radosti zajedničke i svojstvene svima. I oni su uvek na putu, u potrazi za inspiracijom, nadahnućem i malim stvarima koji bude životnu i stvaralačku energiju.
Na ovom putovanju Jelena je ispitivala i otkrivala prostore, Goran, Peđa i ja smo bili podrška i svedoci, bio je to odgovoran zadatak. A scenografija za sva dešavanja je bila priroda i to kakva! Ja nisam videla takvu nikada, samo možda na fotografijama Jajca iz udžbenika istorije iz osnovne škole.
Nelagoda koja je postojala pri polasku bledela je kako je putovanje odmicalo, mada su s vremena na vreme provejavale slike sa televizije o dešavanjima od pre dvadesetak godina. Ta ista nelagoda skroz je nestala kada su nas u Kulen Vakufu dočekali Ale i Fata, naši domaćini, smestili nas za sto pored reke Une, gde se Fata obratila rečima „Joj nisam ništa danas kuvala, izneću nam ono što je ostalo od ručka“ i iznela pečenu piletinu, podvarak i pire krompir. Ale je nasuo rakijicu i vino, a posle štrudle više nismo znali šta nas je snašlo od gostoprimstva onog srdačnog, kao da dočekuješ najrođenije. Taj rođački osećaj preneo nam je i Zlatan, zaljubljenik u reku Unu, koji nam je pokazao skoro sve njene skrivene lepote.
Volim što sam na ovom putovanju otkrila dve stvari – proces nastajanja umetničkog dela i prirodu kakvu zamišljate kada mislite da ste u raju. Sad kada se kaže Bosna i Kulen Vakuf ja zamišljam providnu reku, njeno penušanje, mahovinu na stenama, drveće koje se spušta do površine vode, ptice, ribe, zeleno, plavo i nas na toj slici kako pijemo prvu jutarnju kafu.
Daksi, već se stalno ponovljam al šta da radim kad mi je svaki tvoj tekst divan i hoću da traje duže 😀
Bravo, dočarala si emociju i baš bih rado otišla tamo za neke prvomajske praznike da sedimo pored Une i pijemo tu kafu i ne radimo baš ništa osim uživanja.
I ja bih isto ponovila, Una je jedan raj. Razmišljaćemo (i) na tu temu 🙂
Eh Sunce moje, opet si pogodila osećaj… Bravo :-*
Hvala Sunce :*
awesome article
makasih ya gan buat infonya dan salam sukses
makasih gan buat infonya dan salam sukses
Are you presently anxious about being cheated when buying Android App Store reviews/ratings? It’s correct that lots of people are offering rebates for internet users only to rate apps. These versions of evaluations are tracked by Google. Give us the chance to assist you with realistic reviews & ratings.
This article has been about Facebook Followers and also how having whole lot more number of followers in today’s time is just wonderful.
It’s the option of anybody whom you might be following to grant permission to followers
I really like it all its really interesting one I must say you have done a great thing in making it all good.
I will just see other posts too and find out what has possibly gone wrong. This one has been written with great care
Thanks you for this amazing article. wating for more from you.
Trackbacks for this post