All posts in Uncategorized

  • Ich heiße Ivana

    „Das ist Obi, er hat die Flossen und macht so fliiii, fliiii“, probudio me dečji glas dok mi je istovremeno nešto krpeno dodirivalo obraz. Otvorila sam oči i ugledala malu devojčicu raščupane kose i neku krpenu zivotinju u njenim rukama. Bila je to Romi i njena foka Obi. Prvo jutro u Berlinu. Ja zbunjena.

    Nemački znam, valjda, tako sam mislila – pa sve testove sam dobro prosla i položila konverzaciju, to je neka potvrda, ne? Tu potvrdu svog znanja sam imala napismeno, crno na belo, plus plavi pečat nemačkog lektora. Sve super i kul, ali kako spakovati rečenicu devojčici od četiri godine i objasniti da mi je super taj njen Obi i da sam i ja imala sličnu igračku kad sam bila mala. Pričam ja kao nešto, slušam svoj glas i smešno mi je što pričam kao neka gastarbajterka, grubo i nemaštovito, koristim svoje tvrdo ´r´ i lupetam samo tako. Svo znanje gramatike mi je isparilo tog prvog jutra u Berlinu i zatekla sam sebe u zamci razgovora sa četvorogodišnjom devojčicom.

    Romi 3      Romi 2

    Read more

  • Gozba u slou moušnu

    Fotografije: Sonja Lazukić

    a_118

    Gozbu smo čekali mesecima, planirali nedeljama. Od neke opšte slike koju je svako za sebe imao u glavi došli smo do slike Gozbe sa lanenim stolnjacima i salvetama, cvećem u teglama, svetlećim lampicama i zastavicama. Sonja i Iv su sve to predložile, reči boho i vintage pljuštale su na sve strane, Nevena i ja smo se oglašavale samo ako je postojala neka dilema – belo ili bež, bordo ili purpurno, latinica ili ćirilica. I tako nedeljama, iskrsavali su detalji, a mi odgovarali kad nas pitaju. Kad nas nisu pitale i samo poslale logo ili dizajn menija padale smo u trans i oduševljeno odobravale.

    Nevena je osmislila meni za to veče, pa smo nas dve posle zajedno razrađivale ključne detalje – da li pastrmka ili som, kuskus ili proso? Koliko hlebova je potrebno i da li je namaz od avokada dobro društvo za zapečeni paradajz u rerni?

    Tako smo se dogovarale nedeljama, svako je radio svoj deo posla. Vredne Iv i Sonja su se rastrčavale po radnjama u potrazi za stolnjacima, salvetama, kovertama, papirima i ostalim detaljima od kojih je svaki bio brižljivo odabran. Dogovor je bio da na se na dan Gozbe okupimo rano ujutru i krenemo sa pripremama oko hrane, uređenja dvorišta i aranžiranja stolova.

         a_147    a_7

    Na dan Gozbe sam se probudila ukočena, steglo me nešto u donjem delu kičme, znate ono kad vas uhvati pa seva kadgod se pomerite. E tako je meni bilo te subote ujutru. Sve je dobilo drugu dimenziju – umesto da sam brzinski pripremala hranu i pomagala oko dekoracija, ja sam sve, sticajem okolnosti, radila polako. Paradajz sam sekla posvećeno, nežno, bademe i pistaće isto tako, sve pazeći na položaj tela kako bih smanjila sevanje u leđima. Avokado sam gulila i blendirala kako nikada do sada nisam, brižno, detaljno i sa pažnjom. Jednakim ritmom sam sekla i moj divni mirišljavi hleb sa starterom. Ribu sam prelivala marinadom od peršuna nežno i usporeno.

    a_195

    Dan Gozbe je za mene bio jedno pravo usporavanje, kao kada nas savetuju „Sada usporite, uđite u sadašnji trenutak i posvetite mu se“. Sticajem okolnosti sevanja u kičmi i pažnje na pokrete koje pravim, bila sam posvećena svakom trenutku, onako zapravo i potpuno. Na momente, kada sam odlazila da legnem kako bih opružila leđa, slušala sam tišinu sela i blagi žamor mojih Gozbaša koji nameštaju lampice, pomeraju stolove, zveckaju escajgom i tanjirima. I tada bih se osetila divno, udobno smeštena u trenutku, zahvalna što sam deo te ekipe.

          a_164    a_20

    Sve smo stigli, zajedničkim snagama. Pola sata pre dolaska gostiju bili smo svi uglancani, mirišljavi, u našoj odeći specijalno odabranoj baš za tu priliku. Kako se približavalo vreme početka, raslo je i uzbuđenje, ali smo nekako osećali da će sve biti kako treba, jer smo mi bili zadovoljni uloženim trudom.

    Dvorište je izgledalo predivno, da skačeš do neba i nazad od sreće i radovanja umeću Iv i Sonje. Svi smo priznali da smo očekivali da će Gozba biti lepa, ali baš ovakvu lepoticu niko nije mogao zamisliti. Gosti su polako pristizali, i oni su bili uzbuđeni, nisu se poznavali međusobno, ali je koktel dobrodošlice od soka od zove i džina učinio svoje i ljudi su se našli u upoznavanju i razgovoru. Posle je sve išlo nekako prirodno. Iako su sedeli pored neznanaca (to je bio osnovni koncept Gozbe, da se ljudi pomešaju i razdvoje oni koji su došli zajedno), ljudi su pričali, smejali se i dodavali jedni drugima hranu koja je kružila stolom.

    a_218

    a_190

    Sonja je sedela naspram mene, čitala mi misli i očima mi davala znak da, kao i ja, i dalje ne veruje u čaroliju koju smo stvorili. Uz hranu i priču, veče je proletelo nenadano brzo. Meni je izgledalo kao da je sve prebrzo završeno, toliko sam uživala u svakom momentu i razgovoru.

        dsffe    fsfg

    Kada je poslednji gost otišao, počela je kiša, najpre kap po kap, a zatim sve jače, do pljuska. I kiša se sve vreme suzdržavala da nam ne pokvari trud i druženje, pa se samo sručila kada je videla da je sve prošlo kako treba.

    Moji bolovi u kičmi su prestali. Posle svega sam znala zašto su se pojavili – da me uspore i dozvole da upijam svaki trenutak i detalj naše prve Gozbe.

    Kompletnom ugođaju su doprineli naši prijatelj Vinarija Budimir, Cookies by Rendzi i Small Tree.

    Više o Gozbi ćete pronaći na našoj FB stranici.

    a_209

  • Prijateljstvo kao takvo

    „Treat your friends as you do your pictures and place them in their best light“ (Jennie Jerome Churchill)

    Familija

    Tada stvarno nije bilo važno šta će biti sutra. Bilo je važno da imamo pet novih dinara za užinu za kojih možemo kupiti mega index sendvič i napuniti ga pavlakom, majonezom i kečapom. Tada nismo bili gurmani, samo izjelice, ali se nagoveštavalo da će hrana biti važan deo našeg života. Nismo kupovali užinu baš gde i svi, birali smo naša mesto i posebne sastojke o kojima smo raspravljali na času pre odmora.

    Veb 7

    Razbibriga se prelivala i na naše slobodno vreme, duga lenja popodneva posle škole, serija Man behaving badly, šetnja i otkrivanje grada, praveći se da smo kul i da nam niko drugi ne treba. I ustvari nam nije trebao niko, sami smo krojili zabavu, od priče o filmovima, smišljanja originalnih detalja i odeće, otkrivanja muzike. Pesme koje smo tada otkrili i danas pamtim i ponekad slušam, i onda mi se vraćaju slike koje me podsećaju zašto je to sve bilo važno. A bilo je.

    Veb 6

    Pesma Connected je odzvanjala noćima dok smo izlazili u klub Atrijum. Važno mi je bilo samo da mi crni šešir od prevrnute kože dobro stoji i da se slaže sa pletenim rukavicama koje sam pronašla u nekoj antikvarnici i kojima sam obožavala da nosim. Nismo puno razmišljali šta će biti, mislili kako smo ugrabili najbolje od života. I jesmo, ugrabili smo jedni druge, rasli smo zajedno, borili se sa tadašnjim problemima, osnažili se da bi do danas bili podrška jedni drugima, kao neka porodica koju smo sami birali.

    Veb 5

    S vremenom se naše društvo i moj život obogaćivao s novim ljudima, svi su došli i zauzeli svoje mesto spontano, unapređujući i donoseći novi kvalitet. Kako su godine prolazile, tako smo se sve više vezivali, putovali, pa čak i živeli neko vreme zajedno. I ta sećanja i zajedničko vreme zajedno isplela su niti koje nas u sadašnjosti podsećaju na to šta smo prošli i koliko smo povezani. I koliko god daleko da odemo znamo da kada se ponovo okupimo biće nam kao uvek toplo, blisko i veselo.

                         Veb 4       Veb 2

    Veb 3Ovo je kratka priča o prijateljstvu, moj osvrt na neke od najdražih ljudi u mom životu. Želim samo da ih podsetim koliko su mi važni. Ustvari mislim da im nikada to nisam rekla, mada verujem da oni to znaju.

    Veb 1

     

  • U poseti pelikanu

    Maja i ja se znamo dugo, ali se ne poznajemo dobro. Sretale smo se na fakultetu, a posle toga puno puta na raznim dešavanjima, gde smo često započinjale priču, ali sticajem okolnosti nismo stizale baš dugo da pričamo. Ipak, i iz to malo razgovora naslutila sam da bismo nas dve imale mnogo tema za razgovor. Kada sam još posle saznala da vozi bajs sa korpom, da voli da kuva i uživa u župskom vinu, znala sam da sam imala dobar osećaj. Maja je avanturista koji krstari Evropom na biciklu, ali se najbolje oseća u prirodi među zelenilom i ptičicama (tako mi je rekla). Sa svog biciklističkog puta Dunavom od Srbije kroz Bugarsku donela nam je divne fotke i priču o carstvu pelikana i ljudima toplog srca. Kako me za Bugarsku vezuju lepa sećanja, ove fotke i priča su ih samo potvrdila.

    Dunav

    Naše senke i senke naših natovarenih bicikala lagano su se kretale polupustom ulicom Srebarne. Prolazili smo pored seoskih dvorišta i sunce se slivalo u oluk između zidova,a na nogama smo osećali avgustovsku toplinu kako bije iz kamena. Srebarna je ljupko bugarsko selo, istoimeni rezervat biosfere, i naša odmorišna tačka na pola puta do Delte Dunava u Rumuniji.

    Radoznalost i umor nakon osmočasovnog okretanja pedala su ubrzano rasli dok smo klizili ispod krošnjatog drveća i tražili gde ćemo te noći spustiti bisage i iscrpljena tela. Sa Bugarima smo se lako sporazumevali, ali ovog puta ih nismo pitali za savet gde da prespavamo već smo sami lutali selom i tražili idealno konačište. Nasmejane bugarske bakice koje su sedele na drvenim klupama pratile su nas upitnim pogledom i tiho izgovarale “Dobri den”. One su se načičkale ispred svojih starih kuća koje su predstavljale pravi primer stare ruralne bugarske arhitekture.

    Kuća

    Srebarna5

    Može se reći da je konačište nas pronašlo. Kada smo pozvonili, otvorila su se drvena zelena vrata i dočekali su nas Majk, Džeri i Pegi.

    Pelican Lake Guesthouse je čarobna kućica, prenoćište za putnike namernike i ujedno ekološki centar za izučavanje ptica na jezeru Srebarna. Vlasnici su Majk i Džeri, simpatični bračni par iz Engleske koji se pre nekoliko godina zadesio u Bugarskoj na jednom od svojih mnogih putovanja i tada su odlučili da napuste sve i da se presele baš ovde.

    Majk je u dvorištu napravio svoje malo carstvo. Kućicu ispunjenu knjigama o pticama, mapama, fotografijama i tamo provodi dobar deo vremena izučavajući vrste, koje se ovde gnezde, poput grbavog labuda, plavovrtog slavuja, dalmatinskog pelikana…Džeri najviše voli da bude u svojoj prelepoj bašti, a pored toga ona podučava engleski decu iz sela.

       Srebarna3      Srebarna

    Srebarna1

    Srebarna7

    U poseti ove neuobičajne porodice imali smo priliku (koju smo itekako iskoristili!) da jedemo voće i povrće direktno iz bašte, družimo se sa Pegi, njihovim tronogim psom koji revnosno vodi računa o sitnim baštenskim predatorima i naučimo nešto više o pticama lokalnog jezera, a posebno o pelikanima (da li ste znali da ovo pernato stvorenje može da pojede preko tri kilogram ribe na dan?!) .

    Prirodni rezervat Srebarna nije samo odmorište sa umorne bicikliste, već i za ptice selice koje putuju između Evrope i Afrike. Stotine vrsta gnezde se baš ovde, i iz tog razloga je ovo jezero Ramsarsko područje, ali i prirodna svetska baština UNESCOa.

    PElikan

    Došli smo u iskušenje da ostanemo u “kući pelikana” još dan, dva ali morali smo da se držimo plana. Pitomina jezera i jutro koje se po njemu skitalo su nas tiho ispratili, a mi smo tik uz Dunav nastavili naš put do njegovog ušća.

    Rukavac

    Voda 2

  • Bilo jedno mesto…

    …gde su zidove u dvorištu oslikali ljudi koje znam.
    Dvorište ljudi

    Kada sam tu sedela osećala sam se kao u svom dvorištu. Ne znam da li je to urađeno planski, da se ljudi osećaju baš kao kod svoje kuće, ali meni je bilo tako, kao da sam kod svoje kuće ili kod neke drage starije rođake koja voli da priča o životu i prošlosti. U tom dvorištu mogao si da sediš, plešeš, pričaš, pevaš, ručaš, ćaskaš, sastančiš, odmaraš, čitaš i pritom uživaš u smirenoj ušuškanoj atmosferi.

    Read more

  • Priča bez reči

    Kuca 1

    I posle nedelju dana utisci mi se nisu slegli. Ostao je samo opšti utisak da sam videla nešto što je više nego samo lepo. Mesto koje sam posetila prošlog vikenda podseća me na jedan od onih snova u kojima uživaš, i kada se probudiš ceo dan imaš dobar osećaj. Jer u tom snu si video nešto što do tada nisi i atmosfera je bila takva da si želeo da sanjaš što duže.

    Svaki dan sam razmišljala o priči koju bih o ovom mestu napisala, ali mi nije išlo. Odlučila sam da ovo bude moj prvi post bez reči, i da ne dužim puno ovaj uvod u priču koje neće biti, ostavljam vas da vidite šta je to što me je zateklo u nadahnuću i nerečitosti.

    Terra panonica. Mokrin. Severni Banat. Vojvodina. Srbija.

       Sto          Stolica jorgovan

    Podrum

       Marijana 2         Lampa

    Kupatilo

       Fotka i ćup          Bede 1

    Bajs

    Kuća spolja

     

  • O ukusima vredi raspravljati

    Pored mojih, fotke prikazane ovde su fotke mojih prijatelja, ne znam tačno čije zato što na našim druženjima aparat kruži među Peđom, Miljanom i Nevenom. Ono što sigurno znam je da nisu Slobine ni Jasminine.

    _MG_9903

    Kako sam nagovestila u postu o hlebu i strpljenju, jedan od mojih hobija je kuvanje. Volim da kuvam zato što volim da jedem i da isprobavam, seckam, kombinujem i smišljam jela koja ću praviti. To me ispunjava i čini zadovoljnom kada jelo uspe.

    Moja strast za hranom postoji koliko i moja svest o jelu kao zadovoljstvu i užitku. A to je baš dugo. Rekla bih i da je to stvar porodičnog vaspitanja. Kod nas se uvek kuvalo ukusno, zdravo i lepo posluženo. I nije se postavljalo pitanje kada će se jesti – jelo se uvek kada se porodica okupi i to je bio ritual, vreme za deljenje – razgovora, hrane, emocija.

    Read more

  • Vino i tako to…

    Bodri 1

    …je ime prodavnice vina u Novom Sadu. A zašto je to naslov ovog posta videćete iz nastavka. Glavni junak moje priče je vino, što opravdava prvi deo naslova, a drugi deo („tako to”) je sve ostalo što proizilazi iz suživota u zajednici gde je vino gazda i domaćin…

    Read more

  • Brdo šešira, sedam devojaka i grad sa pričom

    Fotografije: Tamara Miljević i Katarina Dajč

    069

    Često pomislim kako ne poznajem dovoljno svoje okruženje. I to je istina. Onda odlučim da bi trebalo više da obilazim mesta u Srbiji. Narod je rekao „moraš znati svoje da bi cenio i tuđe“. Narodne mudrosti si mi se često pokazale kao istinite, tako da sada u narod nikada ne sumnjam.

    Read more

  • Nova stara mesta

    Bagel 1

    Da bi se stvorilo mesto potrebni su ljudi. Bez njih, mesto je samo prazan prostor. Ljudi daju mestu smisao preko svoje ideje, truda i posvećenosti.

    U proteklih par meseci desila su mi se dva mesta. Čim sam ušla osetila sam da u njima postoji smisao, da su tu u okruženju, u pozadini, neki ljudi koji su uložili puno od sebe da ih ožive. Oba ova mesta su u Pešti i svako ima svoju priču.

    Read more